Zašto port a ne periferna vena

Krajem prošlog i početkom ovog veka, sve veća primena trajnih centralnih katetera za venski pristup bilo dugoročnih ili srednjoročnih obezbedila je značajno poboljšanje kvaliteta lečenja pacijenata oboleih od onkoloških bolesti.

Po opšte prihvaćenoj i važećoj svetskoj medicinskoj terminologiji dugoročni ili dugotrajni centralni venski kateteri se definiše kao trajni kateteri sa tehničkim karakteristikama koje vremenom povećavaju njegovu stabilnost, sa očekivanim trajanjem korišćenja u rasponu od više meseci ili Godina, koje minimalno utiču na organizam pacijenata u smislu prisustva stranog tela.

U osnovi lečenje onkoloških pacijenata se karakteriše specifičnom agresivnom terapijom koju pacijenti primaju, zatim produženim vremenskim intervalom primanja terapije (nekad se terapija prima i više godina) i konačno velikim volumenom tečnosti koje pacijenti primaju u kratkim vremenskim intervalima.

Periferna magistralne površne vene se u odnosu na velike centralne duboke vene, se osim po svom kalibru razlikuju i morfološki i anatomski.

Periferne vene su prečnika od 1 mm do 5 mm, dok su velike vene dijametra od 7mm do 20 mm. Periferne vene imaju oskudni sloj misica i manje kolagena u svom zidu, Samim tim su tanjeg i slabijeg zida u odnosu na velike centralne vene. Ponovljeno i često ubadanje periferne vene Samim tim trajno oštećuje istu i dovodi najpre do stvaranja fibroze tj. ožiljka a nakon toga i do obliterisanja tj kompletnog zapušavanja vene. Toga kod plasiranja port a cath katetera nema.

Ali definitivno najznačajnija prednost primene hemioterapije kod onkoloških pacijenata preko Porta a ne preko periferne vene jeste u samom kvalitetu lečenja i adekvatnoj doziranosti pacijenta lekom.

Kada pacijent primi hemioterapiju preko periferne vene, brojne studije su pokazale, zbog agresivnosti i toksičnosti leka, sobzirom da lek putuje mrežom perifernih vena do srca, oštećuje venski zid, izaziva zapaljenje i fibrozu. Ovaj fenomen je u narodu poznat pod nazivom “spaljene vene ruku zbog hemioterapije”. U osnovi problem je da se nikada tačno ne zna koja je koncentracija primenjenog leka otišla u sistemsku cirkulaciju na ciljno mesto za lečenje.

Kod primene hemioterapije preko porta gde se vrh katetera nalazi u velikoj veni neposredno ispred srca, onog trenutka kada smo dali terapiju mi smo sigurna da je sva količina leka istog trenutka putem sistemskog krvotoka dosple na željeno mesto. Na taj način ne postoji subdoziranost pacijenata.

TO JE OSNOVNI RAZLOG I NAJZNAČAJNIJI ZAŠTO HEMIOTERAPIJA PREKO PORTA A NE PREKO PERIFERNE VENE